Teze o Hrvatskoj

Verzija 0.5, revizija 02.07.2020 - Kandidat za verziju 1.0

Sadržaj ovih teza može se slobodno kopirati i proslijeđivati, bez prerada i u nekomercijalne svrhe, i podređen je uvjetima licence Creative Commons CC BY-NC-ND.

PREDGOVOR: Autor ovog teksta izričito dozvoljava (i preporučuje) kopiranje i proslijeđivanje istoga, putem bilo kojeg procesa kopiranja, u bilo kojem formatu (elektronskom, papirnatom, optičkom, itd), isključivo u neizmijenjenom obliku, obavezno uključujući informacije o autorskim pravima / copyright-u, broju verzije sa datumom, o izvoru teksta, odnosno o službenoj internetskoj stranici internetskog projekta kojeg je autor teksta aktivni sudionik, te ovaj predgovor i sintezu. Tekst može, uslijed bilo kakve promjene okolnosti ili uslijed novih saznanja, doživjeti promjene, koje će biti objavljene pod novim i progresivno većim brojevima. Uz to, naknadno će biti objavljen i materijal za kojeg još nisu sazrijele okolnosti za objavljivanje, ali izgledi su da hoće, što umnogome ovisi i o čitaocima teksta. Neke teme su zbog jasnoće i konciznosti skraćene i uprošćene ali neke su i namjerno nedorečene (i takve će do daljnjega i ostati). Ostavlja se inteligenciji čitatelja da shvati o čemu se radi, i da on sam traži dopune i dodatnu dokumentaciju, i prenosi ih dalje.

Ove teze su započete pred neke 3-4 godine, s namjerom da budu objavljene 2017. godine, na petstotu godišnjicu teza Martina Lutera, teza kojima je ovaj iskazao svoju osudu određenih pojava u tadašnjoj Katoličkoj crkvi. Bez pretenzija da se uspoređuje sa Luterom i sa opsegom njegove geste, autor ovih teza samo je želio, na jedan simboličan način, pokrenuti prikupljanje na jednom mjestu svih aberacija Hrvatske države, ali je uslijed radnih i privatnih obaveza od tog projekta ubrzo morao odustati.

Ono što je “oživjelo” projekt svodi se na dva faktora: Na periodu zastoja radnih obveza i kućne izolacije uslijed pandemije COVID-19 i na gađenju prema pojavama u predizbornoj kampanji pred skore izbore. Poticaj na daljnji razvoj Teza dali su i prijatelji koji su odlučuli pokrenuti internetski projekt BravnaDrzava,net. Teze su, dakle, još uvijek nedovršene, ali to nije ni važno, s obzirom da je odlučeno da se razvijaju shodno razvoju situacije u društvu.

Najnoviju verziju teksta (v. broj verzije i datum objavljivanja) je moguće preuzeti sa web stranice http://bravnadrzava.net preko koje je moguće i kontaktirati autora.

Ova (pred)teza je uključena samo kao mala napomena, stoga i nosi redni broj 0, da stanje opisano u narednim tezama nije nikakva isključiva povlastica Hrvatske Države. Uz minimalne promjene navedene teze je moguće primjeniti i na mnoge druge države. Cilj ovog teksta ipak nema pretenziju tolike općenitosti, nego usredotočiti se isključivo na stanje u Hrvatskoj, i shodno tome teze su i formulirane.

Mnoge države imaju svoje mafije. U slučaju Hrvatske, mafija je ta koja ima svoju državu.
Navodne političke podjele, navodna vlast i navodna opozicija, dio su scenarija, scenske obrade i izvedbe jednog te istog (i nedjeljivog) režima, a postoje samo zato da bi se dalo građanima iluziju pluralizma ideja i iluziju da su ovi ti koji odlučuju, tako da bi ovi mogli (prividno) svojevoljno, na (prividno) slobodnim izborima tom istom režimu potvrditi (prividni) legitimitet.
U korumpiranom društvu izbori su za građanstvo potpuno beskorisni, a korisni su i potrebni samo režimu u svrhu održavanja (prividnog) legitimiteta.
Izbori ne mogu biti slobodni ukoliko društvo nije slobodno i ukoliko nema slobode mišljenja. Slobode mišljenja nema ukoliko nema slobode informacija ni slobode obrazovanja. Slobode informacija nema, ne samo u onom društvu u kojem se provodi cenzura i/ili krivotvorenje informacija, već i (ovo je daleko suptilnije i opasnije) u na bilo koji drugi način medijski manipuliranom društvu, u kojem se važne informacije prigušuju, potiskuju, razvodnjavaju ili kontekstno iskrivljuju planiranom lavinom i prevelikim šumom površnih i/ili potpuno nebitnih i beznačajnih informacija i ideja, koje javno mnijenje odvlače od važnih problema u društvu. Slobode obrazovanja nema ako se školstvo nastoji degradirati (nažalost, uz njegovu aktivnu suradnju) a kontinuirano samoobrazovanje građana demotivirati, ometati i onemogućavati. Pod “obrazovanjem” se ne misli samo na klasično, školsko i fakultetsko obrazovanje, već na - nezavisno od formalnog obrazovanja - samoobrazovanje i kontinuirano kulturno-informativno razvijanje svakog slobodnog građanina i njegovo aktivno sudjelovanje u slobodnom društvu. Dakle, vraćajući se zaključujućom povratnom spregom na početak paragrafa, ako nema slobodnih i neprigušenih informacija, nema slobode mišljenja, društvo nije slobodno, a prema tome ni izbori.
Političke stranke, emanacije jednog te istog režima, daju privid pluralizma ideja, ali sa istinskim pluralizmom nemaju nikakve veze. Cilj im je građanstvo navući na navijački tip politike, koji u svojoj bezsadržajnosti i insceniranoj i šupljoj (prividnoj) svadljivosti crpi građanima psihofizičku energiju, uludo im troši vrijeme, te smanjuje opasnost da se ovi “probude”, a - s druge strane - vrteći se u mjestu, makar oko već izlizanih i prežvakanih ideja, daje nekakav privid dinamizma i političkog sudjelovanja građana, sve u svrhu već navedenog održavanja (prividnog) legitimiteta.
Možemo ih usporediti sa dva prijatelja koji igraju šah (svaka asocijacija na hrvatski grb je, naravno, slučajna), pa su se dogovorili da jedan igra sa crnim a drugi sa bijelim figurama. Ili sa crnim ili crvenim političkim idejama, već po potrebi. Mogu se isto tako usporediti sa timovima u seoskim prijateljskim nogometnim utakmicama: Uloge su podijeljene a ciljevi zajednički. A cilj je u ovom slučaju podjela kolača na vlasti i stavljanje stanovništva u iluziju slobodnog društva.
Razlike među strankama u sadašnjem, tzv. višestranačkom sustavu, manje su (već i po samoj retorici, a kamoli po djelima) nego što su to bile razlike među frakcijama u bivšoj (jedinoj) stranci u jednopartijskom sustavu.
U bivšem sustavu je režim, tada u obliku jedne partije, nametao imena kandidata za koje glasati. U tzv. višestranačkom sustavu režim, sada u obliku više partija, nameće imena između kojih izabrati. Razlike nema, samo je prividna, a o oba slučaja izbori su bili ili su inscenirani samo zato da bi, pogađate, dali (prividni) legitimitet vlasti.
Građani su umnogome svjesni sličnosti stranaka (ali ne i zakulisnog političkog jedinstva i stranačkih geneza), i većinsko je mišljenje da su “svi lopovi”. Ipak, često padaju kao žrtve prethodno opisanih manipulacija i iz straha od “gorega”, opredjeljuju se na izborima za “manje zlo” (što god svaki od njih pojedinačno pod tim podrazumijevao), ne shvaćajući da im je taj “izbor” planski nametnut i da “manjeg zla” nema: U Hrvatskoj postoji samo jedno i jedinstveno (i veliko) zlo, a pristajući na njegovu igru samo mu se daje legitimitet, učvršćuje položaj, i zlo postaje sve jače, i od “goreg” dolazi još gore.
Katkada se, na ovoj pozornici prividnih podjela, dogodi da i su političke opcije naizgled (i privremeno) potrošene, ili su to političke osobe, bilo na lokalnom ili na državnom nivou. To dovodi opasnosti (po režim) od glasačke apstinencije i pada legitimiteta. U tim situacijama režim često zna plasirati, često i u prvi plan, nekakve “nezavisne” kandidate (a ovi su, dakako, sve samo ne nezavisni), “nezavisne” liste, “nove” stranke, “nove” opcije, ili bilo što drugo što može produžiti iluziju slobodnog društva i političkih promjena, sve u svrhu davanja privida protuteže ustaljenim političkim opcijama, što ustvari dovodi samo do produžetka ili obnavljanja iluzije i do daljnjeg ustaljivanja režima. Kratkoročno pamćenje biračkog tijela i birača kao jedinki, bilo po pitanju političkih ideja, opcija ili osoba, kompletira ostatak posla.
Ustavom zagarantirana sloboda udruživanja u nove političke stranke isto je tako prividna, jer da bi se utemeljila ikakva ozbiljnija politička struktura, koja bi se na institucionalnom nivou, i u svim - pa i u najzabitijim - krajevima države mogla (pokušati) suprotstaviti režimu, trebaju znatna materijalna sredstva, a oni koji ih imaju, već su svrstani i ne trebaju im uljezi na političkoj sceni, naprotiv, ono što im odgovara je status quo, stanje ovakvo kakvo je, u kojem oni profitiraju, i kojeg su sami i stvorili u svrhu vlastitih profita, pljačke, i parazitskog življenja na račun i na uštrb građana.
Dakle, nema vlasti i nema opozicije, sve je to jedna te ista vlast, jedan te isti režim, scenski podijeljen na više prividnih opcija. Postoji samo određena (i površna) politička retorika ljevice i desnice, u svrhu održavanja političke pozornice i kontinuiranog plijenjenja pažnje publike. Nema ljevice, nema desnice, bar ne na institucionalnom nivou, jer je trenutna prividno-dvojna oligarhija uzurpirala i praktički monopolizirala dio retorike (i samo retorike) ideologa ljevice i desnice, i čini sve da se istinske ideje ni ljevice ni desnice nikad ne razviju i ne dospiju do institucionalnog nivoa. Iz tog, i samo tog, razloga katkada politička scena izgleda užarena i opterećena ratobornim pozicijama i retorikom, ali su ove upravo inscenirane da ne bi građanstvo ni slučajno uspjelo spoznati da ljevice i desnice nema, već da postoji samo jedna oligarhija i da su izbori samo farsa, potrebna režimu u cilju održanja (prividnog) legitimiteta.
Institucije vlasti (parlament u prvom redu) stvorene su od režima o svrhu vlastitog samoodržanja. Ne treba gajiti nikakve iluzije: Režim se nikada neće moći promijeniti ako se pristane na njegovu igru, a to je djelovanje unutar okvira kojeg je sam režim stvorio. Nikada u povijesti to nije bilo moguće a nikad i neće, tim prije što režimi uče na greškama svojih prethodnika, i stalno se razvijaju. Režim, tj. režimi svugdje u svijetu, se sada koriste i modernim znanostima kao psihologija, sociologija, itd, koje masovno financiraju da bi nalazile rješenja kako lakše podjarmiti stanovništvo i staviti ga pod kontrolu.
Hrvatsko društvo je u suštini diktatura, dobro organizirana i planski prikrivena, a namjerno odsustvo javne figure diktatora i navodno slobodni izbori imaju za cilj da se kod građana umrtvi osjećaj za diktaturu da ovi ne mogu niti primjetiti da žive u diktaturi i da se shodno tome smanji mogućnost da se rasplamsa antirežimski osjećaj i sve ono što bi ovaj mogao sa sobom povući.
Država je nastala (možemo reći: i ovaj put) kao sredstvo planirane privatizacijske pljačke; Rat je dogovoren za stolom, planiran i izveden da bi se izvršila pljačka ogromne državne imovine bivše države, i istovremeno odvratila pažnja javnog mnijenja stvarajući dimnu zavjesu iza koje se moglo nesmetano pljačkati. To što nakon rata i nakon prve (prividne) smjene vlasti nije izvršena temeljita revizija pretvobe i nije poništena privatizacijska pljačka, tj. sve ovo nije čak ni pokušano, samo je još jedan u nizu dokaza da se radilo o udruženom zločinačkom pothvatu svih (fiktivnih i samo prividno suprotstavljenih) političkih opcija.
Rat, koji se u Hrvatskoj službeno naziva domovinskim ratom, ustvari je bio imovinski rat. Tim ga, pravim, imenom, treba i zvati.
Privatizacijsku pljačku i imovinski rat dogovorile su devijantne snage iz redova “bivšeg” režima, kojima su okviri “bivšeg” režima bili tijesni, i nisu se zadovoljavale samo vlašču, već su htjele i vlasništvo. Pad berlinskog zida i reorganizacija, kako na europskoj političkoj sceni, tako i na sceni bivše države koju su i sami godinama temeljito pripremale, stvorila im je idealnu priliku, koju su dugo čekale i spremno iskoristile. Ime “bivši” režim (“bivši”, pod navodnicima) se koristi samo u svrhe vremenske identifikacijske, ali u Hrvatskoj, de facto, postoji kontinuitet režima.
Da bi se dao privid prijelaza u novo, zajedno sa kadrovima “bivše” vlasti, koji su se dogovorno raspodijelili na više stranaka, u prvi plan su izbačena i neka imena iz nekadašnje političke emigracije, kojima se za scenske potrebe stavila aureola mučenika i bjegunaca ili prognanika iz “bivšeg” režima, ali se u velikom broju slučajeva radilo o provjerenim kadrovima tajnih službi “bivšeg” režima koji su u emigraciju bili ubačeni da je unište, ili barem špijuniraju i oslabe. Kada su se promijenile političke okolnosti u zemlji i u svijetu, lako je bilo te provjerene kadrove dovući na novu političku platformu. Ovo se odnosi i na suradnike i doušnike “bivšeg” režima (prvenstveno njegovih tajnih službi) koji nisu bili u inozemstvu već su djelovali u zemlji. Među njima veliki je broj nekadašnjih i sadašnjih kulturno-obrazovnih djelatnika, samoproglašenih ili uzajamno proglašenih intelektualaca, televizijskih, filmskih, estradnih ili sportskih zvijezda, novinara, i dr. Svi su oni, kao provjereni kadrovi, prevedeni na novi teren, u skladu s novim okolnostima i svrstani po sadašnjim strankama i dodijeljena im je nova retorika. Također, u prvi plan su izbačeni i neki od nekadašnjih (stvarnih) političkih zatvorenika, koji su ocijenjeni kao dovoljno pokvareni, gramzivi i beskrupulozni da prihvate ulogu i pristanu na glumu, od koje će, naravno, izvući materijalnu korist.
Sadašnja (i dominantna) pseudohrvatska politička retorika, koja je u nekim slučajevima i otvoreno ustaška, isto je dio scene, i način je da se zadovolji već navedeni privid promjene ideologije u društvu, ali i da bi se dalo zadovoljštinu efektivno ustaški nastrojenim elementima sadašnje vlasti proisteklim iz “bivšeg”, komunističkog, režima, koji su u bivšu partiju bili ušli suprotno svojim političkim i ideološkim uvjerenjima, a samo iz čistog (ili bolje reći: prljavog) koristoljublja, pošto je to bila jedina partija i samo su kao njeni članovi mogli imati vlast i okoristiti se njome. Istinskih komunista (po idejama a ne po partijskoj knjižici) u bivšoj državi je bilo, ustvari i oduvijek, vrlo malo, režim je bio prepun utilitatistički nastrojenih individua, pa i nije čudo što je ta država propala u krvi, dugo je i trajala.
Nacionalizam i komunizam dvije su najbolesnije ideološke opcije rođene u devetnaestom stoljeću, a krvave realizacije tih ideja tijekom velikog dijela dvadesetog stoljeća potvrđuju njihovu bolesnu prirodu. Na području Hrvatske i cijele bivše Jugoslavije te su dvije bolesne opcije decenijama bile u strogoj sprezi, nadopunjujući se i potencirajući, što je stvaralo teren za krvavi rat i pljačku. Kad je komunizam stupio na vlast, odnosno već dok se spremao stupiti na vlast, nacionalizam je bujao već više od stoljeća, i da komunizam nije prihvatio nacionalističku i ksenofobnu retoriku, ne bi bio prihvaćen od masa. Komunizam je danas politički potrošen, iako je, kolektivana memorija, nažalost, kratka, pa nisu isključeni ni preporodi tih ideja, kao što se već dogodilo i sa nacionalizmom, koji, kako je već navedeno, u “bivšem” režimu nije ni bio potiskivan, samo je bio usmjeren protiv “vanjskih i atavičnih neprijatelja”, “tuđinaca”, i samo je sa krajem hladnog rata u Europi i s istovremenim slabljenjem socijalne komponente ideologije eksplodirao u punoj silini i razbio se o glavu i narodima na području bivše države koji su ga i uzgajali. Samo bolesni režimi, kao onaj u Hrvatskoj ili u bivšoj Jugoslaviji mogu održavati vlast temeljeći je na nacionalizmu. To što je komunizam u Hrvatskoj (bar za sada) potrošen kao ideja, ipak ne odgovara režimu. Da bi mogao lakše vladati (i zaglupljivati narod) potrebne su mu obje bolesne političke opcije. Režimu u Hrvatskoj je, u svrhu opstanka, potrebno da se drugi svjetski rat i hladni rat u Hrvatskoj nikad ne završe. Pa ako već nema tih ideja plasiranih u afirmativnom smislu, ako su one potrošene, one se nameću u obliku optužbi i insinuacija na račun određenih političkih stranaka i osoba, ali sve ovo u, već spomenute, scenske svrhe. Kao što je već navedeno, u bivšoj, komunističkoj, fazi režima, ovaj je imao odlike i nacionalizma, i tada su mu bile potrebne obje opcije za vladavinu. Nastavak nacionalističkog ludila, i dan danas, još je jedna kočnica koja spriječava da se hrvatsko društvo ikad razvije u nekakvo normalno društvo.
Da se drugi svjetski rat i hladni rat u Hrvatskoj nikad ne završe potrebno je i svjetskim centrima moći, financijskim manipulatorima i gramzivim multinacionalnim firmama izvan Hrvatske (ali ovo važi i za sve druge države u Europi, a po sličnim i analognim političkim opcijama i u svijetu), jer tako lakše manipuliraju i provode svoje planove na globalnom nivou. Kao što je to u prethodnoj tezi navedeno, njihovi saveznici, kokošari iz hrvatskog režima, svojski se trude da obave taj dio posla.
Većina političara (može se sasvim slobodno uopćavati; Svi koji su imali ikakve iluzije u politici, a imalo su pošteni i inteligentni, su iz nje izašli s mučninom u želucu, a ako su ostali a još uvijek imaju ideale onda ipak više nisu naivci, već naprosto budale kojima nije jasno gdje žive, pa stoga nema svrhe o njima ni raspravljati ni gubiti vrijeme) u hrvatskoj državi ipak je politički amorfno, kao tekućina: primit će oblik bilo koje posude u koju je stavimo. Njima je svejedno koju će ideologiju propagirati, jednako bi dobro funkcionirali propovijedajući i “drugu” stranu (što su mnogi od njih već i radili u bivšoj državi). Jedina i isključiva ideja vodilja njima je koristoljublje, sve su drugo samo fasade.
Sva tri subjekta trodiobe vlasti u Hrvatskoj (zakonodavna, izvršna i sudbena), na svim sastavim dijelovima i nivoima (horizontalnim i vertikalnim), do grla su, i neizlječivo, korumpirana.
Od sva tri subjekta trodiobe vlasti, učinak korumpiranosti je najgori, i najopasniji po građane, u slučaju sudske vlasti. Ova je ta koja može istraživati i osuđivati predstavnike svih članova trodiobe, sudstvo uključeno, i malverzacije i korumpiranost u sudstvu i njegovo sprezanje sa kriminalcima i plutokratima daje garanciju opstanka zločinaca i garanciju propasti društva.
Korumpiranost u sudstvu proširena je i na druge faktore u društvu, u prvome redu na odvjetničku kastu, i česti su slučajevi da se advokati suprotstavljenih strana dogovaraju sa sucem da bi produžili što je moguće više trajanje sudskih procesa i da bi muzli parnične stranke. Pritom nije bitno ni koja je od ovih u pravu ni koja je u krivu, procjenjuje se samo to koga se može, koliko mnogo i koliko dugo, musti. Uzimajući u obzir da su stranke u parničenju, iz evidentnih razloga, često emotivno rastrojene i uz to neuke (inače bi se same branile i ne bi ni tražile advokata), odvjetnici to vrlo često obilato koriste (čineči pritom krivična djela) i pričaju svaka svojoj stranci ono što ova želi čuti, a ne ono što je realno i činjenično stanje, navodeći je tako na daljnja parničenja, koja samo pune novčanike korumpiranim advokatima. Često tome pomažu korumpirani suci koji tu i tamo izvale neku stvar povoljnu za oba odvjetnika da bi ovi to prikazali svojim strankama da su one i samo one u pravu. Svi ovi navedeni dogovori ne moraju čak ni biti eksplicitni. Čitav sistem organiziran je tako da svaki od njegovih faktora zna što mu je, a što nije činiti, i potrebe za eksplicitnim dogovaranjem niti nema. Ali rezultat je toga, i to je ono što je u svemu ovome sigurno, je to da je građanin Hrvatske, već samim činom rođenja, osuđen: Osuđen na doživotno parničenje, bez prava žalbe i bez prava na pomilovanje.
Ono što čini situaciju posebno kritičnom je ne samo to što je vlast korumpirana i parazitski utilitaristička (povijest nam je pokazala da svemu tome ima lijeka, kad stanovništvu prekipi), već to što je u Hrvatskoj i sam narod korumpiran i ekstremno utilitaristički nastrojen, tako da mu je dovoljno da za sebe izvuče bilo kakvu, čak i minimalnu, materijalnu korist (braniteljska mirovina ili povlastice, član obitelji u organima lokalne vlasti, posao za člana obitelji ili, banalno, mogućnost da se tu i tamo utaji nešto poreza), pa da nikad ne reagira na malverzacije u državnom vrhu i na ostale malverzacije i pljačke u državi, već da podržava aktualno stanje.
Onaj dio naroda koji nije korumpiran, i koji se ne može korumpirati (ima i takvih, na sreću, iako izgledaju nijemi, i kukavički se drže po strani, naivno se - valjda - nadajući da će se sve samo od sebe riješiti) i koji bi stoga potencijalno mogao destruktivno ili defetistički djelovati po trenutno (labilno i patološko) ravnotežno stanje, nastoji se - ukoliko se već nije uspjelo natjerati ih da odu u inozemstvo - na sve moguće načine zaglupljivati, odvraćati im pažnju, obeshrabrivati, održavati u stanju beznadežnosti i rezignirane apatije, neznanja, površnosti ili mentalne konfuzije. S tim u vezi nastoji se oslabiti i degradirati školstvo i medijski plasirane informacije, a stanovništvo se konstantno drži zaokupljeno priglupim medijskim i sportskim sadržajima, sitnim kriminalom (kojeg se nastoji prikazati većim problemom od krupnog kriminala), površnim i banalnim političkim, religijskim, komplotističkim i ostalim ideološkim i drugim egzaltacijama, tehnološkim proizvodima i/ili uslugama precijenjene korisnosti, ili naprosto temama koje izgledaju važne ali su ustvari nebitne ili su samo simptom ili površni odraz, i samim time zaklon, dubokih problema u društvu, koje bi se lako riješilo (ili bi nestali sami od sebe) kad bi se riješilo prije svega suštinske probleme u društvu.
Mediji su aktivan faktor u toj zaglupljujućoj atmosferi. Cilj im je pružiti privid slobode mišljenja i slobode govora, a prigušiti informacije koje ne idu u prilog režimu ili ga na bilo kakav način ugrožavaju. U Hrvatskoj je, od strane režima, dovoljno da se drži pod kontrolom (mitom, ucjenama, razmjenom usluga, itd) desetak glavnih urednika medijskih kuća, pa da se cjelokipna medijska scena u državi drži pod kontrolom.
Školstvo je isto tako aktivan subjekt u zaglupljivanju masa, koje počinje još od đačkog doba, a nastavlja se i u kasnijim fazama obrazovanja i ujedinjuje se na zaglupljujućoj platformi zajedno sa medijima, razvijajući plemenski mentalitet i ispirajući mozak u korist režimske ideologije.
Društvo, u kojem se već djeci, od prvih godina života i škole, veliča gusarenje kao nacionalna vrlina ne može nego iznjedriti bolesnu državu baziranu na kriminalu, te na tlačenju i pljačkanju naroda. Već više od stoljeća i pol, a u nekim krajevima države i duže, mitomanska historiografija kontinuirano veliča kao nacionalne heroje gusare, uskoke, hajduke i druge razbojnike i ubojice, sve do današnjih “velikana” imovinskog rata i privatizacijske pljačke. Za poželjan model i mentalitet nameće se onaj prevarantski, “prosjaka i sinova”, a za idole se nameću neki opskurni likovi iz davne ili novije prošlosti kojima bi jedino mjesto, u zdravom društvu, bilo ono iza rešetaka. Ili u lancima uz veslo na galiji, ovisno o kojem povijesnom periodu govorimo.
U hrvatskoj državi se sustavno i planski vrši erozija radničkih prava. Cilj je toga stvaranje kompletnog staleža jeftine radne snage, a radnika svesti na preplašenog slugu, koji će šutljivo pristati na svako dodatno uskraćivanje njegovih radničkih prava iz straha da ne ostane i bez tog, nikako plaćenog posla.
Stvaranje sloja siromašnih beskućnika, koji se (ako imaju sreće) hrane po pučkim kuhinjama, a ako sreće nemaju, onda kopaju po kontejnerima, isto je tako planski izvedeno. Na taj način beskućnici služe režimu kao društveno strašilo, da bi srednji sloj društva bio psihološki teroriziran strahom da i sami ne ostanu bez posla i da sa obitelji ne dospiju u taj najniži sloj društva, i da ne budu zajedno sa djecom prisiljeni kopati po kontejnerima i spavati pod vedrim nebom, pa da ovi šutljivo pristaju na sustavnu eroziju svojih prava.
Svođenje srednjeg sloja građana u stanje dužničkog ropstva isto ima za cilj unošenje straha i neizvjesnosti među građanstvo, ovo u cilju smanjenja opasnosti od bunta i revolucija. U režimima koji su se smjenjivali na našim prostorima često su kaznionice bile neka vrsta političkih fakulteta, gdje se sretalo istomišljenike, razmjenjivalo znanja i iskustva i planiralo rušenja režima. U međuvremenu su obiteljima zatvorenih, unatoč siromaštvu (ali ne i planski izvedenom dužničkom ropstvu), pomagale (novčano ili na bilo koji drugi način) kolege i politički istomišljenici, tako da nije bilo straha da će obitelji biti ostavljene na cjedilu, pa se bilo lakše odvažiti i suprotstaviti se režimu. U stanju društveno proširenog dužničkog ropstva, kad su svi, ne samo siromašni već i dužni, pomoći drugima još je teže. Uz to, ako osuđenik dospije u zatvor, a njegova obitelj nema dovoljno novaca za otplatu stanarine ili zajma, ide na ulicu. Dužničko ropstvo čini i to da, u situaciji kad se nameće egoizam kao dominantna karakteristika, pomoć nekome tko je dospio u takav vid nevolje postaje sve manje izvjesna. Dakle, ljudi su sve više u strahu i sve manje su skloni buntu. Dužničko ropstvo, stoga, ima višestruki učinak u korist režima. I mnogo je učinkovitije od hapšenja, jer uz to i ne prikazuje otvoreno da je karakter države diktatorski, ovdje građani sami sebi nameću okove. Suludo je očekivati da će režim bilo što učiniti da eliminira dužničko ropstvo, s obzirom da ga je sam planski stvorio u cilju vlastitog opstanka.
Državni dug - osim što je velikim dijelom služio koristoljublju režima i dijela korumpiranih građana - je isto tako dio planskog podjarmljivanja i osiromašavanja građana (dužničko ropstvo) i pravdanja nametnutih mjera rezanja državnih fondova i primjene planova državne štednje na štetu građana, sve to u svrhu pretvaranja istih u jeftinu, preplašenu, rezigniranu i poslušnu radnu snagu. Građanstvo se mora odlučno suprotstaviti daljnjem zaduživanju, proglašavajući sav državni dug akumuliran od izbora 1990 pa nadalje, kao “odious debt” (pojam iskovan na međunarodnom nivou, da bi se opisalo kriminalno stečen dug jednog režima, dug koji od strane režima nije bio stečen sa namjerom stvaranja boljitka vlastitih građana, i kad je vjerovnik, iz vlastite gramzivosti i opčinjenosti masnim kamatama koje je sam nametao, svjesno pozajmio novac korumpiranom kriminalnom režimu znajući da novac neće ići u korist građana). Odbijanje plaćanja takvog duga se već nekoliko puta u povijesti dogodilo u slučaju raznih država, npr. tako su SAD insistirale da Kuba odbije priznavanje duga stečenog pod španjolskim kolonijalnim režimom. I u slučaju Hrvatska, vjerovnici su pozajmili novac, ne državi, ne građanima, već korumpiranim političarima, za koje su znali da su korumpirani, a na građanima je da odbiju da ih se ucjenjuje za dug kojega oni nisu stekli, koji nije išao u njihovu korist, i da poruče vjerovnicima neka taj dug idu naplatiti od korumpiranih političara kojima su novac i dali.
Poduzetnici, pod ovim se podrazumijevaju istinski poduzetnici a ne tajkuni i kokošari slizani s režimom ili s mafijom (što se umnogome u Hrvatskoj i poklapa), dakle oni koji imaju ideje i ambicije za realizaciju, u Hrvatskoj su onemogućeni u djelovanju. Ovo važi za sve, od velikih firmi pa do samostalnog privrednika ili obrtnika. Država vampirski siše krv firmama: Fiskalni pritisak, u kombinaciji sa nereguliranim platnim prometom i sa neizvjesnostima kakve samo do grla korumpirano društvo može donijeti, stvara bolesnu tlo, neprikladno za razvijanje bilo kakve poduzetničke inicijative. Shodno tome, poduzetnici su u krajnjoj liniji prisiljeni ili zatvoriti firmu, ili otići u inozemstvo, ili se prikloniti režimu, ili nastojati gurati naprijed koliko mogu, nastojeći u međuvremenu smanjiti gubitke posezajući za radom na crno, utajom poreza i sličnim (nezakonitim) strategijama, ili se naprosto predaju i rade onoliko koliko je dovoljno za preživljavanje unutar kategorije minimalnog paušalnog poreza, znajući da koliko god (pošteno) radili, da će im svaki profit koji izlazi iz okvira paušalnog poreza ugrabiti država i/ili reketari. Nepotrebno je reći da sve ta (prividna) “rješenja” na dugi rok osiromašuju cjelokupno društvo, blokiraju ga u razvoju, uništavaju sve civilizacijske stečevine i, u krajnjoj liniji, uništavaju i sve preduvjete za normalan život u državi.
Intelektualci (i samoprozvani intelektualci), koji se (povremeno) javljaju kao savjest društva, sa svojom šupljom i servilnom retorikom koja nikuda ne vodi, često - na sličan način kao i prividno višestranačje - djeluju samo kao ispušni ventil društva, da se motor ne bi pregrijao i cilindar eksplodirao. Neki od njih su “profesionalni ventili”, obične sluge režima, a ostali su budale i kukavice koje nastoje (uzalud) oprati svoju savjest, a nemaju muda izreći stvari koje bi im stvarno mogle oprati savjest i pomoći društvu u cjelini da se probudi.
Crkve i organizirane religije u Hrvatskoj, u prvom redu Katolička Crkva kao najbrojnija i najviše slizana s režimom (od kojeg je dobila najveće privilegije i prima najviše novaca izvučenih iz džepova poreznih obveznika), isto preuzimaju na sebe uloge nekakvih moralnih vertikala i moralnih vodiča i sudaca, su među najkorumpiranijim institucijama u državi što ih, s obzirom na ulogu koju sebi prisvajaju, čini i najlicemjernijim institucijama u državi. Kao takve, moraju od strane građana biti ignorirane, zajedno sa mitologijama i ostalim praznovjerjima koje propagiraju i kojima od pamtivjeka plaše ljude.
Čineći sve da se potpuno destimulira, pa i potpuno uništi domaća proizvodnja hrane, da se za prehranu ovisi o uvozu, isto je tako dio dugotrajne strategije državne kontrole i podjarmljivanja građana, jer tako država sebe stavlja u poziciju bez alternative i poziciju neophodnosti. Pretvaranje i vode u komercijalnu robu (a ne osnovno ljudsko pravo kao što je to i zrak) potvrđuje pravac kojega država uzima, protiv vlastitih građana.
Stanovništvo ne treba da ima nikakvih iluzija o režimu ni o pripadnicima režima. Ako je režim, u svrhu privatizacijeske pljačke i vlastitog bogaćenja, bio u stanju izazvati jedan od najkrvavijih ratova u novijoj povijesti, sa stotinama tisuća ubijenih, ranjenih, invalida, prognanih, i milijunima ratom i njegovim posljedicama psihički devastiranih osoba, to znači da je bio spreman na sve, da je spreman i sve to (i još više od toga) ponoviti da bi održao vlast i vlasništvo. Stoga treba i narod biti spreman na sve, bilo da odluči reagirati ili nastaviti se kukavički povinovati kao što je to sada slučaj (u kojem slučaju će sam biti kriv za svoju nevolju, pa neka i nastavi ispaštati zasluženu kaznu).
Režim je, počevši od 1945. kad je došao na vlast, pa do dana današnjeg, tijekom kojeg perioda je samo jednom promijenio formu, opstajao zahvaljujući prebacivanju krivice za svoje nekompetencije i malverzacije na druge subjekte, održavajući i sindrom krda ovaca okruženog vukovima koji se nastoje sakriti iza glavnog ovna. Tako su na tapet dolazili Staljin i SSSR, “truli kapitalizam na Zapadu”, sve redom vječiti neprijatelji i zavojevači koji, eto, nisu imali drugih povijesnih ciljeva nego da osvoje i podjarme miroljubivi, pošteni i kulturni Hrvatski narod (važi i za “one druge” u bivšoj državi), pa su zatim uslijedili ovaj ili onaj balkanski narod, strategija koja im je umnogome rađala plodom. I dan danas dežurni su krivci Europska Unija, istočni ali i zapadni susjedi, te ovi i oni (naravno: vanjski) subjekti. Najgore je, i najgluplje, a nažalost izgleda i najučinkovitije, to što se preko javnih medija šire i svakakve komplotističke teze, u kojima se krivica za sve probleme i nepodopštine u Hrvatskoj i svijetu nakalemljuju različitim transverzalnim i okultnim skupinama za koje nema nikakvog dokaza ni postojanja ni stvarnog uticaja, ni stvarnog članstva, sve u svrhu zaglupljivanja masa i skretanja pažnje sa glavnih krivaca, na bezlične subjekte koji ni ne postoje, ali zato u kolektivnoj svijesti preuzimaju ulogu krivaca da ne bi isplivala na površinu imena i prezimena stvarnih krivaca za sve, kako na državnom tako i na planetarnom nivou i da ovi krivci ne bi postali predmetom pretjeranih “izljeva ljubavi” od strane svojih građana.
Svi problemi u Hrvatskoj imaju krivce u Hrvatskoj, i svi problemi i krivci imaju svoje ime i prezime. Čak i ako su krivci u Hrvatskoj korumpirani i djelovali u korist ove ili one strane sile, ovog ili onog financijskog lobija, multinacionalne kompanije ili drugih faktora, krivci ostaju oni koji su iskoristili iluziju hrvatskih građana (koji su im naivno dali legitimitet), za svoje bogaćenje na štetu građana. S tim u vezi treba početi (i nastaviti) s objavljivanjem imena i prezimena, svih državnih dužnosnika koji su potpisali neki zakon ili ugovor na štetu građana ili dijela građana, imena i prezimena svih faktora sudbene vlasti koji malverzacije nisu adekvatno sankcionirali, svih korumpiranih likova iz trodiobe vlasti, i svih ostalih krivaca za stanje u zemlji. (Napomena: Na stranicama autora ovog teksta će se objavljivati navedene informacije, uz poželjnu suradnju čitalaca, od kojih se traži da dostavljaju informacije, a biti će objavljene i upute kako formulirati informacije za objavljivanje)
U državi su ustaljene određene ideje do nivoa dogmi, a određene ključne riječi su dovedene do nivoa mantri. Uslijed kontinuiranog ispiranja mozga, rijetko je tko više u stanju čak i samo priupitati se koliko ima u tim idejama istine i koliko imaju uopće smisla. Već i samo ime države, Republika Hrvatska, i pojam demokracije kao društvenog uređenja, neprikosnovene su dogme, bez suštinskog sadržaja, jer “republika” bi trebala značiti da vlast potiče iz naroda, a svima je pred očima činjenica (čak i ako se oči tvrdoglavo zatvaraju) da to ne odgovara istini, jer narod nije tvorac vlasti već potlačena masa. Isto tako je očito i da država nije hrvatska nego da pripada više ili manje kompaktno udruženoj plutokratskoj i kleptokratskoj kasti mafijaša, tajkuna, parazita, profitera, i ostale srodne bratije. Što se pitanja društvenog uređenja tiče, cilj je bio da se i to pitanje zatvori, da nikome ne pada na pamet ni da se priupita je li možda postoji neko bolje društveno uređenje od demokracije, kojem treba težiti, i da se nitko ne pita je li ovo što se građaninu servira kao demokracija ustvari demokracija ili je nešto drugo što sa demokracijom nema veze.
Država bi, navodno, trebala postojati zbog njenih građana, da bi im se pružio okvir unutar kojeg bi im se štitila ljudska i građanska prava i omogućio dostojanstven život. U Hrvatskoj je očito, više nego drugdje, da je situacija upravo obrnuta: narod postoji da bi se muzao i održavao golemi birokratsko-pljačkaški državni aparat, dostojanstvenog života za poštenog čovjeka nema, a ljudska prava građana (pravo na kvalitetno i efikasno zdravstvo i školstvo, pravo na nezavisno, nepristrano, pošteno i pravično sudstvo sa procesima održanim u razumnom roku, zaštita od kriminala, sigurnost, izvjesnost kazne za zločince i za krivce i izvjesnost obeštećivanja oštećenih, jednakost zakona za svih, posao koji omogućava dostojanstven život, zaštita od nezaposlenosti ili bar subvencija u periodu nezaposlenosti, pristojna mirovina,…) nimalo se ne poštuju i temeljito se nagrizaju sve višestoljetne civilizacijske stečevine društva. HRVATSKA DRŽAVA JE NEPRIJATELJ SVOJIH GRAĐANA. Kao takva, DRŽAVA NEMA RAZLOGA ZA POSTOJANJEM.

SINTEZA: Hrvatska država je tvorevina mafijaške organizacije devijantnih elemenata “bivšeg” režima kojima su okviri istoga bili pretijesni, pa su osim vlasti htjeli i vlasništvo, pa su se u tu svrhu reorganizirali u prividno višestranački sustav, sa scenski podijeljenim ulogama, i dogovorili rat, imovinski rat, kojemu je cilj bio stvaranje dimne zavjese iza koje se mogla bez problema izvršiti privatizacijska pljačka ogromne imovine bivše države, te su i nakon rata nastavili sa pljačkom, uz sustavno nagrizanje višestoljetnih civilizacijskih stečevina i ljudskih prava, pretvarajući građanstvo u neinformiranu, zatupljenu, dužničkim ropstvom podjarmljenu, obeshrabrenu, apatičnu, rezigniranu, preplašenu i poslušnu jeftinu radnu snagu, istovremeno nastavljajući i sa farsom prividno slobodnih izbora kojima je jedini cilj održavanje prividnog legitimiteta režima i skrivanja prava prirode duštvenog uređenja, a to je plutokratska diktatura sa pljačkom kao jedinim ciljem. Režim, do guše korumpiran, u svim segmentima i na svim nivoima trodiobe vlasti, koji je iz vlastitog koristoljublja izazvao jedan od najkrvavijih ratova u novijoj povijesti, je očito spreman na sve da održi vlast, vlasništvo i stanje koje mu omogućava nastavak pljačke. Pa ako je režim spreman na sve, na sve moraju biti spremni i građani, bilo da nastave kao do sada, kukavički se i šutljivo povinovati, bilo da odluče reagirati i ponovno prisvojiti sva svoja otuđena ljudska i građanska prava.